Postoji trenutak kada se tišina između dvoje ljudi pretvori u najglasniji razgovor. Kada pogled govori više od riječi, a dodir otkriva ono što usne još nisu izgovorile. Ljubav i strast tada postaju neraskidivo povezane – jedno vodi drugo, jedno hrani drugo.

Ljubav nas uči nježnosti. Ona je strpljiva, topla, sigurna. Ona pita: „Jesi li dobro? Trebaš li me?“ i ostaje tu čak i kada se riječi izgube. Strast, s druge strane, traži hitnost. Ona ne poznaje granice vremena ni prostora. U njoj gori čežnja da budemo blizu, da osjetimo kožu, dah, otkucaj srca.

Kada se spoje, ljubav i strast stvaraju svijet u kojem se želje ne skrivaju, već se dijele. Tu nema mjesta za strah. Samo za povjerenje – ono povjerenje koje dopušta da budemo iskreni, ranjivi, ogoljeni do same suštine.

Možda je upravo to najljepše pitanje koje možemo postaviti voljenoj osobi: „Koje su tvoje želje?“ Jer tek tada otkrivamo da prava ljubav nije u pretpostavkama, već u slušanju. U davanju prostora onome drugome da sanja, da želi, da osjeća.

Strast nas tjera da pitamo. Ljubav nas uči da čekamo odgovor. A zajedno, one nas uče da je sreća upravo u tom trenutku – kada dvoje ljudi iskreno priznaju jedno drugome šta žele, i onda zajedno grade put prema tome.

Pa reci... koje su tvoje želje?