Hej,

znam da ti odavno nisam pisala, ali se nadam da će ovih par redaka da popuni rupu u vremenu koje su ostavile moje poslednje riječi. Možda sam bila lijena da ti kažem ono što stvarno osjećam i vjerovatno nije u redu da toliko dugo čamiš u neznanju o istom. Vjerujem da ti odlično sve ovo o sebi znaš, te da ti nije prijeko potrebna ova potvrda sa moje strane, ali neka ti i napismeno.

Mnogo volim kako se smiješ. Sitne borice koje se formiraju oko tvojih očnih kapaka i tjeraju njihove ivice da formiraju polumjesec sreće iz kojih iskričavo vire duzice tvog oka, čine moj svijet ljepšim. Volim tvoje sitne rituale u kojima juriš kapljice utekle kafe po ivicama ogromne šolje za čaj (a ne kafu). Uvijek sam se čudila kako ne flipneš od tolike količine kofeina koje uzimaš rano ujutru. Način na koji te uhvatim nespremnog u mislima o ko zna čemu, što od mene tajiš, pa prođeš rukom kroz sjajnu kosu i miris tvog šampona i afteršejva prsnu pravo ispred mojih nozdrva.

Obožavam način na koji gledaš na mene, dok te krišom posmatram ispod trepavica sa prvim zracima sunca na našoj postelji.. Ni ne slutiš da danima uz pomoć grafitne olovke našeg izmaštanog djeteta preslikavam tvoje natpise po rokovnicima ili podsjetnicima, samo da budem sigurna da sve radiš u skladu sa planovima za nas.. možda sam malo ljubomorna na slobodu koju sam ti svjesno dala ali taj OKP mi je kao zaštitni znak :) Ustvari, tješim se da me razgaljuje krasnopis koji rade tvoje ruke. Pomislim da je hartija moje tijelo.. Poželim da me ima i previše svuda oko tebe, te da jednostavno imaš želju da pišeš i pišeš i pišeš po meni.. i da znaš.. dajem ti tu slobodu da me učiniš svjedokom tvojih naloga..

Tvoja sekretarica.. :)