Ponekad se pitam - ko je zapravo djevojka iz snova?

Je li to ona što uvijek izgleda savršeno, s frizurom koja ne zna za loš dan i osmijehom koji osvaja svaku prostoriju?

Ili je to možda ona tiha, pomalo nespretna, koja se smije glasnije nego što bi „trebala“, a u sebi nosi svjetove koje rijetko ko vidi?

Zamisli da te neko pita da opišeš djevojku iz snova. Većina bi počela s izgledom. Boja kose, oči, stil oblačenja… Ali ja mislim da prava čar nije u tome. Djevojka iz snova nije katalog savršenstva, nego osjećaj. Osjećaj mira, razumijevanja, one tišine koja ne guši nego grli.

Djevojka iz snova zna da nije savršena - i to je čini stvarnom.

Zna kada da se povuče, a kada da kaže „ne“.

Zna da voli, ali i da ne trči za onima koji je ne biraju.

Nosila je svoje rane, ali ih ne skriva kao sramotu - nosi ih kao podsjetnik da je preživjela.

Možda sam nekad i sama željela biti „djevojka iz snova“ za nekog drugog. Znate ono — da me neko vidi i pomisli „to je ona“. Ali s vremenom sam shvatila da je važnije biti djevojka iz vlastitih snova. Ona koja se ne upoređuje, koja zna da vrijedi i kad je nenašminkana, koja ne čeka da je neko spasi jer zna da može i sama.

Danas, kad se pogledam u ogledalo, ne tražim savršenstvo. Tražim istinu.

I možda baš tada, u tim običnim trenucima - dok pijem kafu u pidžami, slušam kišu i smijem se sama sebi — osjećam se najviše kao djevojka iz snova.

Svojih snova.

Pišem ovo sebi, ali možda i tebi. Ako si ikad osjećala da nisi „dovoljno“ - znaj da jesi. Djevojka iz snova ne postoji da bi bila san nekog drugog, nego da bi živjela svoj.