Volim prave muškarce.

Ne one koji se hvale snagom, već one koji je nose tiho - u pogledu, u načinu na koji te zagrle bez riječi, a ti osjetiš da si sigurna.

Volim one koji ne bježe od emocija, nego ih priznaju, koji znaju da nježnost nije slabost, nego dokaz istinske snage.

Pravi muškarac zna kako da te pogleda - ne da te posjeduje, već da te otkrije.

Njegov dodir nije slučajan, već promišljen; njegova blizina grije, ali i budi onu iskru koju nisi znala da još uvijek nosiš.

Volim kada muškarac šuti, a sve govori.

Kada ti pomjeri pramen kose s lica, zadrži prste trenutak duže nego što treba, i nasmije se onim tihim, sigurnim osmijehom koji obećava mnogo - a ne mora ništa reći.

Takvi trenuci imaju snagu oluje i tišine istovremeno.

U njima se gubi pojam o vremenu, o svijetu. Ostaje samo on - i ti.

Miris kože, dah na vratu, toplina dlanova... i osjećaj da si tačno tamo gdje trebaš biti.

Volim prave muškarce.

One koji znaju kako da te zavole, ne samo tijelom, nego i dušom.

Koji razumiju da prava strast nije u žurbi, već u sporosti - u pogledu koji traje, u dodiru koji govori više od riječi.

Jer pravi muškarac ne osvaja - on te pronađe.

I kada te jednom pronađe, zna da ljubav nije igra.

Ona je ritam disanja dvoje ljudi koji su se prepoznali - bez maske, bez glume, bez straha.