Kiša je padala čitavo jutro. Ona stara, uporna, što kaplje kao da ispira sve što ne želiš da priznaš. Sedila sam pored prozora, gledala kako se nebo sliva niz staklo i mislila - možda i moje srce danas mora da se isplače do kraja. Možda svaka ljubav ima svoj pljusak, onaj koji dolazi da odnese ono što je nekad mirisalo na sreću, a sada samo peče kao so na koži.

Sjećam se njega.

Onog pogleda koji je znao da zapali sve u meni, bez ijedne rječi. Njegov dodir bio je poput munje - kratak, blistav, i dovoljan da ostavi trag. Ljubav s njim bila je oluja. Burna, strasna, nepredvidiva. Svaki osmijeh završavao se kao sudar, svaka noć kao nemir. Ipak, nikada nisam mogla da odem dok sve nije izgorijelo.

A onda - tišina.

Ona posle oluje. Teška, ali čista. Naučila sam da dišem bez njega, da hodam sama kroz grad, da pijem kafu bez čekanja poruke. I sve više sam shvatala da i samoća zna da bude nježna ako joj to dozvoliš.

Jednog dana, kad je kiša ponovo počela da prestaje, vidjela sam ga - njega drugog. Nije imao ni isti osmjeh, ni isti miris, ali nešto u njegovom pogledu bilo je toplo. Kao prvo sunce posle duge kiše. Smejao se dok je pokušavao da popravi svoju kišobran, a ja sam se, po prvi put posle dugo vremena, nasmejala iskreno.

Sreli smo se opet. I opet.

Svaki put je bio tiši, dublji. Njegove rečenice nisu tražile odgovore, samo prisustvo. A kada mi je prvi put dodirnuo ruku, kroz mene je prošao onaj blagi, neuhvatljivi drhtaj koji ne dolazi iz želje, već iz prepoznavanja. Kao da je moje tijelo znalo ono što je duši tek počelo da biva jasno - da ovo nije ponavljanje, već novo rađanje.

Njegov poljubac nije bio požar. Bio je topao povjetarac što suši kožu poslije kiše. Kratak, nježan, ali dovoljan da me otvori iznutra. Osjetila sam kako se u meni topi sav onaj umor, sve tuge, sva oluja koju sam nosila.

I tad sam shvatila - sunce ne dolazi spolja. Ono se rađa unutra, u trenutku kada odlučiš da opet pustiš svjetlost.

Sada, kad se sjetim onih dana, više ne vidim samo bol. Vidim lekciju. Vidim rast.

Naučila sam da svaka kiša ima svoj smisao, da svaka oluja pere tragove starih koraka, da bi neki novi, tiši, mogli da se naprave.

Jer ljubav, ona prava, ne dolazi kao grom.

Ona dolazi kao zrak sunca koji nježno dotakne lice - i ostane.

„Poslije kiše dođe sunce. Uvijek. Samo moraš imati hrabrosti da ne zatvoriš oči kada konačno zasija.“