Jutros sam se probudila s nekim čudnim mirom u sebi.

Nije bilo onog uobičajenog osjećaja težine, ni misli koje me vuku nazad. Samo tišina… i neki topli osjećaj da će danas sve biti drugačije. Možda nisam ni znala koliko sam čekala ovakav trenutak – trenutak kad srce diše lako.

Tvoje ime mi je prvo prošlo kroz misli.

Nasmijala sam se sama sebi, onako tiho, jer nisam mogla sakriti koliko me tvoj lik smiruje. Nije to ona burna, nestvarna zaljubljenost. Ovo je nešto dublje. Kao da si donio svjetlo tamo gdje je dugo bilo sumrak.

S tobom, svaki novi dan izgleda kao novi početak.

Čak i kada ne pričamo mnogo, tvoja prisutnost ima moć da utiša sve ono što me ranije gušilo. Ponekad pomislim da ljubav nije nešto što se desi naglo, već nešto što se polako, nježno ukorijeni – dok ne postane dio tebe.

Znaš, nekad sam mislila da se novi život počinje velikim koracima - preseljenjem, promjenom posla, novim planovima.

Ali sada vidim… novi život počinje u trenutku kad nekog pogledaš i osjetiš mir. Kad ti srce, umjesto da trči, samo - stane, i zna da je tu gdje treba da bude.

Danas je jedan od onih dana.

Onaj kad shvatiš da nije važno koliko si puta pao, koliko si se puta bojao. Važno je da si se usudio ponovo otvoriti srce.

I dok pijem jutarnju kafu, osjećam zahvalnost. Za tebe. Za sebe. Za ovo novo poglavlje koje počinje nekom tihom radošću, bez velikih riječi.

Možda se ništa veliko nije promijenilo oko mene.

Ali u meni - sve jeste.

I to je dovoljno.