Nekad pomislim da je svijet postao preglasan. Svi nešto govore, dok malo tko zaista sluša. U toj buci, suosjećanje mi se čini kao tiha melodija - ona koju čuje samo srce koje je spremno oslušnuti. I možda baš zato, kad ga osjetimo, djeluje kao čudo.

Nedavno sam sjedila u kafiću, onako sama, s mislima koje su se motale oko svega što nisam stigla, što nisam uspjela, što me umorilo. Kroz prozor sam vidjela staricu kako pokušava prijeći cestu dok automobili jure. Mladić koji je prolazio stao je, prišao joj i pružio ruku. Ništa posebno, rekli bi neki. Ali meni se u tom trenutku sve nekako presložilo. U toj maloj gesti, u toj pažnji bez riječi, bilo je više svjetla nego u svim „motivacijskim“ rečenicama koje svakodnevno prolaze kroz mreže.

Shvatila sam da suosjećanje ne mora biti veliko, ne mora biti glasno. Dovoljno je da bude istinito.

To je onaj trenutak kad osjetiš tuđu bol kao da te blago dotakne po ramenu, i ne možeš samo proći dalje.

To je kad nekome pošalješ poruku jer „osjećaš da nije dobro“, iako ti ništa nije rekao.

To je kad oprostiš, ne zato što je lako, nego zato što znaš da i ti griješiš.

Suosjećanje je, zapravo, hrabrost. Hrabrost da ne otvrdneš, iako bi ti bilo lakše.

Da zadržiš nježnost u svijetu koji ponekad ne zna što bi s njom.

Da vjeruješ da nježne stvari imaju snagu mijenjati svijet - polako, tiho, ali duboko.

Ponekad mi se čini da kad bismo svi, barem na trenutak, zastali i pogledali jedno drugo s malo više razumijevanja - možda bi mnoge rane bile pliće, a mnoge tuge kraće.

I zato, kad me pitaju što je po meni čudo, više ne razmišljam o nečemu nadnaravnom.

Za mene, čudo je kad čovjek izabere suosjećanje umjesto osude.

Kad srce ostane meko, čak i nakon što je bilo povrijeđeno.

Kad ljubaznost postane navika, a ne iznimka.

Jer svijet se, vjerujem, ne mijenja velikim riječima.

Mijenja se malim, tihim činovima koji dolaze iz mjesta gdje prebiva - ljubav.