Udata žena nosi u sebi posebnu vrstu tišine i snage. Njene ruke, već naviknute da dijele hljeb i tugu, grle drugačije – toplije, sigurnije. U njenom pogledu ima tragova prošlih djevojačkih snova, ali i plamena koji još gori, možda čak i jače nego prije.
Ona zna da ljubav nije samo leptirić u stomaku, već i jutarnja kafa ostavljena na stolu, ćutanje koje ne guši nego smiruje, osmijeh koji govori: „Tu sam, za tebe.“
Udata žena živi u ritmu svakodnevice, ali u njoj još uvijek stanuje pjesnikinja. Ona se sjeća kako je nekad drhtala pri dodiru ruke, a sada drhti kada osjeti sigurnost ramena na kojem može odmoriti srce. Nije prestala da voli; samo je naučila da voli tiše, dublje i zrelije.
Njena ljepota nije u haljinama ni u zlatnim prstenovima, već u onom nevidljivom – u strpljenju, u vjeri, u tome što zna kako ljubav preživljava kišne dane i što vjeruje da iza svake oluje dolazi sunce.
Udata žena je podsjetnik da ljubav nije završena priča kada se zavjet izgovori. Naprotiv, tada počinje – drugačija, snažnija, ispisana pogledima, poljupcima i tihim večerima kada se dvoje ljudi, već umorno od dana, pogleda i shvati da je sve vrijedilo.
