Nisi znao, ali postoje redovi i za snove.
Za poljupce. Za dodire. Za one trenutke kad se pogledi sretnu i sve drugo nestane.
A ti - ti si zakasnio. Ipak, kad si stao ispred mene, nisam te mogla poslati natrag.
Samo sam ti šapnula:
„Stani u red.“
Ne zato što sam htjela da čekaš, nego zato što sam htjela da traje.
Da raste to nestrpljenje među nama, to varničenje u zraku, ta napetost što ima okus jagoda i tamne kave.
Da svaka sekunda tvog čekanja postane moje zadovoljstvo.
Vidim te kako me gledaš.
Oči ti govore više nego riječi - one mole, obećavaju, zavode.
Ne znaš da me to još više raspaljuje, taj tvoj mirni ponos, to tvoje „znam da želiš“.
I stvarno - želim.
Ali ne odmah.
Ne dam ti da me osvojiš kao da sam lakoća.
Hoću da mi priđeš polako, kao da hodaš po rubu sna.
Da osluškuješ svaki moj dah, svako „još ne“, koje ti zapravo znači „još malo“.
Jer ljubav nije utrka.
To je čekanje koje ima smisla.
To je red u kojem stoje svi oni koji su jednom poželjeli dotaknuti nečiju dušu, ne samo tijelo.
A ti - ti si stigao u pravi trenutak.
Samo polako, ljubavi.
Stani u red.
Tvoj red tek dolazi.
