Neki dan sam opet zaspala s tvojim glasom u mislima. Onim tihim, smirenim tonom kojim mi znaš reći da sve će biti u redu. Samo što te nema. I što to “bit će u redu” zvuči prazno kad ga izgovaram sama sebi u tišini sobe.

Usamljenost zna bit teška. Posebno noću, kad se svjetla pogase, a koža se sjeti topline koju je jednom imala. Kad mi jastuk postane prevelik, a posteljina hladna. Tada te tražim rukama po praznom prostoru kraj sebe, kao da će tvoja silueta odjednom iskliznuti iz tame i obuhvatiti me.

Zamišljam kako bi bilo da si tu. Da mi prstima sklizneš niz vrat, lagano, onako kako znaš, dok mi usne traže tvoje. Da ti dah osjetim na koži, da me tvoje ruke uvjere da nisam sama. Da se izgubim u tebi, u onom osjećaju kad sve drugo nestane - i vrijeme, i prostor, i sve brige koje dan nosi.

Znaš, ponekad mi fali i ono najobičnije. Tvoje prisustvo dok pijem kafu, tvoj smijeh kad kažem glupost, tvoj pogled kojim mi govoriš više nego riječima. Ljubav nije samo strast, nego i mir koji osjetim kad te pogledam. A sad, bez tebe, i mir i strast nekako su se upleli u prazninu koja miriše na tebe.

Možda zato usamljenost zna bit teška - jer kad jednom upoznaš pravu blizinu, obična samoća više nije dovoljna.

I večeras ću zaspati s tobom u mislima. Iako te nema, možda će te snovi na trenutak vratiti. A dok se to ne dogodi... pustit ću da me misao o tebi grije, kao da si još uvijek tu - tik uz mene, dišeš mi niz vrat, šapćeš da nisam sama.