Znaš… nije uvijek stvar u velikim riječima, ni u grandioznim gestama. Ponekad je sve što želim - da budeš nježan. Da mi se približiš polako, s onim tihim osmijehom koji govori više od hiljadu rečenica. Da me pogledaš kao da me čitaš, kao da znaš svaki moj nemir, svaku moju tišinu.
Ne tražim savršenstvo. Samo toplinu u tvojim rukama kad ih staviš oko mene. Samo onaj dodir koji ne žuri, koji ne traži ništa osim da traje. Jer u tom trenutku, sve staje - i svijet, i vrijeme, i misli. Samo mi, i tvoj dah na mom vratu.
Volim kad šutiš, ali pogledom kažeš sve. Kad mi prstima pomjeriš pramen kose s lica, kao da se bojiš da ćeš me slomiti. I možda si u pravu - ja jesam lomljiva, ali ne zato što sam slaba. Nego zato što osjećam… duboko, iskreno, do kraja.
Budi nježan kad govoriš, kad se smiješ, kad me dodirneš. Nježnost nije slabost. To je hrabrost da voliš bez maske, da pokažeš ranjivost i da vjeruješ u tišinu između dva daha.
I kad sve drugo nestane - riječi, strasti, mladost - želim da ostane ta tvoja nježnost. Da me i tada pogledaš kao sada, kao da sam tvoj početak i kraj, kao da u mom dodiru nalaziš dom.
Budi nježan… jer u nježnosti živi sva strast koju ne možeš izgovoriti.
