Postoje trenuci kad pogled kaže više od riječi.

Kad dodir traje sekundu duže nego što bi trebao.

Kad se osmijeh zadrži na usnama, ali oči pričaju priču koju samo dvoje razumiju.

Ja živim za te trenutke.

Volim izazivat.

Ne iz zlobe, ne zbog igre moći, već zbog one tanke linije između nevinosti i želje, između mašte i stvarnosti.

Onaj trenutak kad osjetim da ti srce zakuca brže, kad ti se dah promijeni, kad se uhvatiš kako gledaš duže nego što si htio - tada znam da sam te dotaknula, ne rukama, nego nečim dubljim.

Zavođenje nije samo o tijelu.

To je umjetnost pogleda, šapata, tišine koja gori.

To je ples energije između dvoje ljudi koji se prepoznaju u mnoštvu, i u tom pogledu, bez riječi, dogovore se na tisuću načina.

Volim zavodit, jer u tome nalazim život.

Zavodim riječima, osmijehom, mirisom kose, pogledom preko ramena dok odlazim.

Zavodim kad ne pokušavam - kad sam samo ja, slobodna, svoja, bez maske.

Možda je to moj način da kažem svijetu da još uvijek vjerujem u igru - onu iskonsku, strastvenu, staru koliko i sam život.

Jer na kraju, zavođenje nije obećanje, već trenutak koji gori i nestaje…

Ali ostaje osjećaj, kao trag parfema na jastuku, kao misao koja ne odlazi.

Volim izazivat.

Volim zavodit.

Jer u tom ritmu osjećam da dišem.

I možda, samo možda - u tom plesu netko zavede i mene.