Postoje trenuci kada riječi nisu dovoljne. Kada ni najnježniji pogled ne može reći ono što dlan može da prenese u jednom dodiru. U vremenu brzih poruka, površnih susreta i digitalnih emocija, dodir je postao rijetka, gotovo zaboravljena umjetnost - ali i najiskreniji način da nekome kažeš: “Evo me, stvaran sam. Tu sam.”

Dodir ima snagu da utiša nemir. Da probudi toplinu u tijelu i duši. Kad osjetim njenu kožu pod svojim prstima, kao da svijet stane na tren. Taj trenutak pripada samo nama. Nema publike, nema žurbe. Samo dah, puls i miris kože - onaj neuhvatljivi trag koji ostaje na mislima dugo nakon što se raziđemo.

Nauka kaže da dodir oslobađa oksitocin, hormon bliskosti, da snižava stres i jača povjerenje. Ali ja vjerujem da je to mnogo više od hemije. To je jezik koji ne laže. Dodir ne može da glumi, on ili grije - ili ne. U njemu nema prevare.

Volim dodir koji govori bez riječi. Kad prstima prođe kroz kosu, kad dlan pronađe put niz vrat, kad se pritisak kože i toplina tijela ukrste u tišini. Tada nestaju granice između nje i mene. Sve što postoji jeste to - trenutak, koža, dah.

Blagodati dodira nisu u strasti samoj po sebi. One su u prisutnosti. U onom trenutku kad zaboraviš na sve drugo i jednostavno osjetiš. Kad znaš da nisi sam, jer neko diše zajedno s tobom.

U svijetu prepunom buke, dodir je tišina koja liječi.

A možda je upravo ta tišina - najglasniji dokaz ljubavi.