Kažu da je ljubav kao vožnja - nikad ne znaš gdje će te odvesti, ali kad osjetiš pravi vjetar u kosi, znaš da si na pravom putu.

Ja to znam, jer sam ga pronašla tamo gdje najmanje očekuješ - među bukom motora, dimom iz auspuha i zvukom gitare što je odzvanjala noćima na motorijadi u Banjaluci.

To veče je bilo sparno, tipično za juli. Asfalt je mirisao na ljeto i adrenalin, a ja sam sjedila kraj svog motora - starog, ali mog, s ljubavlju čuvanog “shadowa”. Oduvijek sam voljela taj osjećaj slobode. Kad okreneš ključ i čuješ kako mašina oživi, srce ti zadrhti, kao da zna da te čeka još jedna avantura.

A onda - on.

Crna kožna jakna, ruke pune tetovaža, ali pogled... blag, topao, kao da u njemu imaš svoj dom. Došao je sa ekipom iz Prijedora, rek’o je. Naslonio se na svoj motor, široko se nasmijao i upitao:

“Čija je ova ljepotica?”

Ja sam se samo nasmijala i rekla:

“Motor ili ja?”

I tako je počelo.

Te noći smo plesali bosonogi po travi, uz neki stari rok koji je svirao s bine. Miris benzina i piva, smijeh oko nas, a meni je u ušima odzvanjao samo njegov glas. Nije bilo ni važno što se znamo tek par sati - kad te neko pogleda kao da te zna čitav život, sve drugo prestane da postoji.

Sutradan smo vozili zajedno - on naprijed, ja iza njega. Držala sam ga čvrsto, osjećala kako mu srce lupa u ritmu motora. Sunce se probijalo kroz oblake, a vjetar mi je mrsio kosu. Nisam znala kuda idemo, ali znala sam da ne želim da ta vožnja ikad stane.

Od tada, svaka moja vožnja ima njegov trag. Kad mi asfalt pod gumama zadrhti, sjetim se njegovog smijeha. Kad osjetim miris benzina, sjetim se onog trenutka kad sam prvi put osjetila da ljubav može imati miris - miris oktana, kože i slobode.

Možda nismo završili zajedno - život ima svoje krivine, baš kao i put. Ali on će zauvijek ostati moj bajker iz Banjaluke, moj plameni zalazak sunca, moja prva prava bajkerska ljubav.

I svaki put kad upalim motor, čujem njegov glas kako mi govori:

“Drži pravac, mala, i ne staj dok ne stigneš do svog neba.”