Postoji u meni glas koji me voli i glas koji me uništava.

I svaki dan oni vode rat.

A ja - ja sam bojno polje.

Zovem ga unutarnji saboter.

To je onaj tihi, podmukli glas koji mi šapuće da nisam dovoljno dobra, da nisam dovoljno pametna, lijepa, zanimljiva…

Da sve što radim ima neku grešku, neki skriveni nedostatak koji će kad-tad isplivati.

On zna gdje da pritisne.

On zna moje slabosti napamet.

Ali ima i onaj drugi glas, onaj koji me grli iznutra.

Koji mi kaže: „Hej, ti si preživjela toliko oluja, možeš i ovu.“

Koji mi šapuće da sam vrijedna ljubavi, čak i onda kad se raspadam.

I znaš šta? Taj glas zvuči kao ja.

Samo nježnija verzija mene. Ona koja još uvijek vjeruje u ljubav, u ljepotu, u magiju običnih stvari.

Ponekad mislim da sam dvije žene u jednoj.

Jedna me vuče dolje - sumnjičava, hladna, racionalna, uvijek spremna na bijeg.

Druga… druga pleše bosa po kiši, gubi se u pogledu nekog ko joj nije obećao ništa, ali joj je dao trenutak vječnosti.

Jedna se plaši da voli, druga ne zna drugačije.

Znam, često sam sama sebi najgori neprijatelj.

Znam i to da sabotiram vlastitu sreću - jer me plaši.

Jer sreća traži da se prepustim, a prepustiti se znači rizikovati.

A ja sam uvijek bila sklona kontroli… dok nisam shvatila da ljubav ne voli biti kontrolisana.

I onda, u tim tihim trenucima kad svi odu, kad ostanem sama sa sobom i svojom muzikom, kad svijeća dogorijeva na noćnom ormariću - ja pričam sa sobom.

I kažem toj ženi u ogledalu:

„Dosta je bilo. Ne moraš više sumnjati u sebe. Ne moraš se više kriti. Imaš pravo da voliš, da griješiš, da plačeš i da ponovo ustaneš. Imaš pravo da budeš cijela, i kad nisi savršena.“

I znaš šta?

Tog trenutka moj unutarnji saboter zašuti.

Bar na neko vrijeme.

A tada, kroz tišinu, počnem čuti nešto drugo - muziku vlastitog srca.

I u tom ritmu ima i tuge, i sreće, i ljubavi, i strasti.

Sve pomiješano.

Sve ljudsko.

Sve moje.