Znaš, dragi moji muškarci…

Postoji ta neka vaša čudna potreba da sve znate.

Da kontrolirate, planirate, vodite, odlučujete.

A zapravo, kad se pojavi žena koja vas pogleda onako - pravo, bez treptaja, bez glume - odjednom ste svi izgubljeni kao dječaci koji su prvi put vidjeli vatru.

I znate što?

Baš mi je to slatko.

Jer ja nisam došla da me “osvojiš”.

Ja sam došla da vidim imaš li ti uopće hrabrosti da ostaneš kad postane stvarno.

Kad nije sve glatko, kad riječi nisu slatke, kad poljubac ima okus istine, a ne šećera.

Jer, dragi, ja nisam ona koja će ti tepati.

Ja sam ona koja će te ogoliti - riječima, pogledom, dodirom.

I ako ti to zvuči previše, onda znaš gdje su vrata.

Ali ako ti srce zakuca malo brže kad ovo čitaš, ako ti ruke zadrhte od pomisli da bi mogao izgubiti kontrolu…

onda, možda, imamo nešto.

Nemoj mi obećavati ništa.

Ne treba mi bajka, ne treba mi “zauvijek”.

Samo mi budi stvaran.

Budi onaj koji ne bježi kad me vidi kako gorim - već onaj koji dolijeva još malo benzina.

Jer, iskreno, što bude… bit će.

I ako se iz tog ludila rodi nešto lijepo, nešto naše - neka.

A ako sve plane i nestane u pepelu - pa, i to je vrsta ljepote, zar ne?

Jer barem smo bili živi.

Barem smo osjećali.

A to je više nego što većina ikad iskusi.

Pa hajde, muškarčino…

Ne igraj na sigurno.

Ne traži me da budem tvoja - samo pokušaj biti moj trenutak.

Onaj koji se pamti, a ne ponavlja.

I ne zaboravi - ja ne čekam.

Ja biram.

A kad biram… onda to osjetiš.

U svakoj pori, u svakom pogledu, u svakom “što bude, bit će”.